Grad kao bojno polje

Istorijski gledano, gradovi su uvijek bili centri ekonomskih aktivnosti. Ipak, uslijed globalizacije, dolazi do temeljite promjene u načinu na koji se zarađuje novac u gradovima. Ovo postaje sve vidljivije i opipljivije samim stanovnicima gradova. Ako gradovi postaju luna parkovi za turiste, sredstvo da se zaradi novac, koliko prostora je ostalo za građane?

Vizuelni umjetnik Bart Stjuart, želi da ljudi ponovo postanu žarišna tačka u planiranju i razvoju gradova. Sastajemo se u jednom od modernih kafića na teritoriji bivšeg NDSM brodogradilišta (holandske kompanije za remont i brodogradnju), u kojem Stjuart ima studio. Ispred nas su veliki prozori kroz koje imamo pogled na Ej (hol: IJ), vodenu površinu koja povezuje Amsterdam sa otvorenim morem. Nekada su u ovim dokovima građeni džinovski čelični trupovi tankera za naftu. Sada tu uglavnom nježno plutaju jahte za odmor.

Erika Meijers: Kako biste definisali pojam „grad“?

Bart Stjuart: Gradovi su bojna polja na kojima se, na prilično malom prostoru, bore različiti politički stavovi oko toga šta je dobar život. Ove konkurentske vizije prevazilaze trenutne interese grupa koje žive i rade u gradu a i onih koji ga posjećuju. Znači, ne treba zanemariti i određenu dugoročnost. Ne radi se samo o tome šta trenutno možete kupiti ili potrošiti, već i o tome kako dugoročno živjeti zajedno sa mnogo različitih grupa ljudi. Ovo pitanje je sada podvrgnuto stalnom preispitivanju.

Zašto je to tako?

Bart Stjuart: U pozadini ovog pitanja je dug proces koji se može tačno ilustrovati u smislu priče nekadašnjeg NDSM brodogradilišta u kojem sada sjedimo. I ovdje je došlo do razvoja – od rada do razonode. Nekada je tu bila teška brodarska industrija koja je pružala posao hiljadama ljudi. Tamo gdje su nekada građeni super tankeri sada nalazite luksuzne jahte. One su krajnje odredište gdje ljudi provode slobodno vrijeme. Tako se gradski posao mijenja. Od toga što je grad nekada bio prostor za emancipaciju, grad sada rizikuje da bude pretvoren u prostor za segregaciju. U Kini na primjer, i dalje vidite mnoge ljude koji migriraju u grad kako bi pronašli bolju budućnost.

Istorijski gledano, u gradu ste započinjali posao kao radnik, a zatim ste kroz školovanje krenuli naviše. Ali današnja urbana ekonomija teško da nudi prostora za fizičke radnike. U Evropi još manje, od proizvodne ekonomije smo prešli na uslužnu i prodajnu čije poslijedice u urbanim sredinama postaju sve vidljivije i opipljivije na sve ekstremnije načine. Uzmite Amsterdam. Nekada je to bio trgovački grad, sa kakaom, kafom, čelikom i drvetom. Sada su sami ljudi pretvoreni u robu: žive po magacinima a iznajmljuju svoj smještaj turistima; u starim fabrikama se nalaze kafići i restorani; luke postaju mjesta za festivale. Ajde, makar i dalje imamo najveću luku za benzin – pošto se luka Amsterdam u potpunosti napaja naftom, ugljem i benzinom, sve visoko zagađujućim sirovinama upitne budućnosti.

Kako su ove promjene vidljive u gradu?

Bart Stjuart: Na prvom mjestu, gradovi jednostavno postanju sve zauzetiji. Rastuća industrija hotela, restorana i ugostiteljstva, turisti na biciklima na iznajmljivanje itd. Ali to ide i dublje. Život u gradu kao bojnom polju u kojem se morate posvetiti svom cilju, između sukobljenih interesa, je pod sve većim pritiskom. U 20. vijeku su anarhističke komune osnovale stambene korporacije u Sjevernom Amsterdamu kako bi osigurale da radnici imaju odgovarajući smještaj. Bila je to borba koju ste vodili kao član kolektiva. Trebalo je uložiti napor. Danas se grad mnogo više bavi udobnošću i zabavom, bavi se konzumiranjem menija koji je sastavio neko drugi.

Ovdje gledamo na ogromnu i upečatljivu zgradu u izgradnji, takozvani Porthabau (hol: Poortgebouw). U starim radničkim četvrtima oko cijelog Ej-a (vodene mase koja prolazi kroz Amsterdam) sada grade domove za super-bogate. Tu se gradi najskuplji stan u Amsterdamu, prodat za 15 miliona eura kineskom stanovniku Amsterdama – ovo je izazvalo popriličnu ogorčenost – koji ga je već prodao, prije nego što ga je čak i završio. To više nema veze za životom, to više nema veze za izgradnjom kvarta u kojem ljudi žive zajedno, to je čisto izvođenje mađioničarskih trikova sa što više novca. Zgrada je dizajnirana upravo za to, da zaradi novac. Opština stavlja u džep prihode od poreza i zarađuje novac od prodaje zemljišta ali pored toga, ni grad ni komšiluk nemaju dalje koristi, još gore, samo područje je zatvoreno za prolaz. Profitiraju samo strani investitori jer je ovo preveliko za lokalne interese. Ovo suštinski mijenja koncept grada. Novac se više ne zarađuje u gradu, već na njemu. Način na koji je stan prodat pokazuje sljedeće: grad je postao biznis model. To više nije mjesto gdje kompanije uspostavljaju svoja sjedišta, grad je i sam postao kompanija.

Vidjeli ste da se to događa u NDSM brodogradilištu, kako je to proteklo?

Bart Stjuart: Kraj priče za brodogradilište je bio 1985. godine. Svi radnici na pristaništu su postali tehnološki višak. Tada se brodogradilište koje je bilo ponos Sjevernog Amsterdama pretvorilo u njegovu sramotu. Dugo je ležaljka ležala besposlena. Moj dobar drugar, umjetnik, je 1993. godine skvotovao (bespravno uselio) u prostoru u kojem ja sada radim i počeo da ga koristi kao atelje. Poslije nekog vremena je potpisao ugovor sa upravnikom i počeo da plaća stanarinu. Ja sam se uključio malo kasnije, sa grupom umjetnika smo pokušali da oživimo mjesto. Opština je 2000. godine počela da se zanima za to područje; organizovan je konkurs za njegovu sanaciju. Uslijedile su javne šeme i veliki novac. Tu su stvari prvo krenule po zlu, umjetnost je instrumentalizovana – postala pokretač za nešto drugo – za zarađivanje novca.

Quotedtext:

Profit se kanališe u inostranstvo, dok komšiluk i grad plaćaju ceh u vidu mnogih smetnji i smeća.

Body:

Ovaj proces je pokrenula politika. Dobro je znati da je opština vlasnik cijelog zemljišta. Davanjem dozvola nad zemljištem, davanjem zemljišta u zakup, opština zarađuje novac. U njenom je interesu da cijene zemljišta bude što veća, jer tada zemljište donosi više novca. To je ciničan ekonomski model, koji se često kosi sa interesima komšiluka. Prije dvije godine, svim umjetnicima ovdje je rečeno da se presele, mjesto je predviđeno da bude renovirano i smještaj je ponovno iznajmljen po znatno većoj kiriji. Doselile su se velike kompanije koje su vodile strane firme, a iza njih su bili strani investitori u nekretnine. Ne baš drage komšije, jer ih ne možete zvrcnuti da vam pomognu da okačite ukrase za žurku komšiluka, dok su na Bahamima. Na ovaj način se nestajuće ivice grada nastavljaju mijenjati dok korporativni model prihoda izgurava one koji tu žive. Njegova osnova je izvlačenje. Poslovi koji pripadaju javnoj sferi, koji su bili zajednička svojina, se privatizuju i podvrgavaju velikim svjetskim tokovima kapitala. Kao stanovnik ovog područja vi nemate veze sa tim. Mnogo novca se zaradi u kratkom vremenskom periodu, koji se potom ne ulaže u sam komšiluk, već se iz njega izvlači.

Nekad ste radili u kineskim gradovima? Da li vidite da se ista stvar događa i tamo?

Postoje sličnosti, da. Bio sam u Šenženu, novom gradu na jugu Kine, specijalizovanom za mikroelektroniku. Za trideset godina ono što je bilo ribarsko selo sa 30.000 stanovnika preraslo je u mega-grad sa 30 miliona ljudi. Slučajno sam večerao sa predsjednikom Trgovačke Grupe (orig: MerchantsGroup), banke i jedan od najvećih investitora za razvoj u Kini. Prvo mi je pokazao koliko je važan pomenuvši da promet kompanije iznosi devet milijardi dolara godišnje. Kako je zaradio sav taj novac? Pa, jednom mu je država dala mnogo zemlje, uključujući luku i okrug za zabavu. Tamo je izgradio veoma skupe kuće, što mu je donijelo pozamašnu sumu novca. Dakle, veliki dio grada je sada njegovo vlasništvo, a sve zbog dogovora za Komunističkom partijom. I to se događa u cijeloj Kini. Štaviše, privatizacija gradova je globalni trend.

U Šenženu ste radili sa fizičkim radnicima. Znači tamo ima ljudi sa skromnim primanjima. Kako oni žive u gradu kao što je Šenžen?

Bart Stjuart: Oni su svjesni hijerarhije. Za njih nema mjesta u gradu i tamo ne mogu priuštiti stanovanje, žive na periferiji i često moraju da putuju na posao tri sata dnevno metroom, neplaćeno. To vidite i u mnogim gradovima Latinske Amerike, njihovi centri postaju središta moći i bogatstva a ljudi koji tamo rade dolaze iz udaljenih mjesta u okolini. Više vremena provode putujući podzemljem nego radeći, pa ostaju siromašni. To je veoma ciničan razvoj, koji se dešava i ovdje, ali u manje ozbiljnoj mjeri. I ovdje stanovanje u unutrašnjim djelovima gradova postaje sve skuplje, dok su siromašniji ljudi prisiljeni da idu na periferiju, ili čak van grada. I ovdje hotele čisti osoblje koje nije povezano sa sindikatom, zarađujući 4 eura na sat.

Ovdje se postavlja pitanje ko je vlasnik grada? Ko ima moć da odgovori na ovo pitanje?

Bart Stjuart: I u Amsterdamu ljudi priznaju da je novac taj koji planira. Sve te prodavnice sireva i sladoleda nisu tu zato što obožavamo sir i sladoled, iza njih stoje velike finansijske strukture koje grad pretvaraju zabavni park za privremene posjetioce. To nisu problematični posjetioci, već potrošači koji žele da se zadovolje seksom, travom, sirom, ili Nutelom, ili sladoledom i kad im se želje ispune, vraćaju se kući. Ali to je vrlo cinična predstava o tome šta ljudskim bićima treba u životu [smijeh]. Građani, opet, nemaju koristi.

Gdje politika ulazi u ovu priču, kako širom svijeta, tako i lokalno?

Bart Stjuart: Pa, to je teško. Politika bi trebalo da dovodi u pitanje i da se bori protiv preuzimanja grada od strane multinacionalnih kompanija, umjesto da šuruje sa konceptom „grada kao kompanije“. Zelene stranke mogu igrati značajnu ulogu, jer će energija i hrana biti na dnevnom redu u godinama koje dolaze. Ali one bi trebalo da se postave prema velikim finansijskim strukturama, umjesto da se zalažu za lijepe zelene projekte poput gradskog baštovanstva i kafića sa neutralnim ugljeničnim otiskom.

A biće vam potrebna i lokalna uprava, i Evropa, jer kao grad, sami po sebi, ne možete pobijediti te velike kompanije. Trenutnu raspravu o urbanoj ekonomiji doživljavam kao odbrambene poteze vojske koja se povlači. Kako kao grad mislite da možete da se borite sa 25.000 školjka kompanija (orig: letterboxcompanies) koje dolaze ovdje zato što je grad poreski raj? Mislim da nemate šanse protiv advokata kompanija poput Gazproma i Roling Stounsa, jer mi nemamo ni dovoljno advokata da se pozabavimo psećim sranjem! Cijela ideja da kreativna klasa mora da doprinese konkurentnoj poziciji grada dio je pojma „grada kao kompanije“, i koja je korist od toga za lokalne građane?

Zelene stranke moja biti kritične. Airbnb pretvara naše domove u hotele uz upotrebu algoritama. Tajvanska kompanija za iznajmljivanje bicikala puni cijeli grad žutim biciklima koje možete iznajmiti pomoću aplikacije, koristiti sat dva, i onda ostaviti bilo gdje. Zauzimaju mjesto biciklima građana i stvaraju haos. U Pekingu sam vidio da se ti bicikli gomilaju na velike gomile. To zovu ekonomijom djeljanja (orig: sharingeconomy) i zvuči lijepo ali zapravo je to ekonomija brze hrane (orig: fastfoodeconomy): kuće, bicikli, taksiji, sve je pretvoreno u brzu hranu. Ovo može funkcionisati samo ako višak prihoda ide komšiluku i gradu. Ali, profit se kanališe u inostranstvo, dok komšiluk i grad plaćaju ceh u vidu mnogih smetnji i smeća. Zato ja vjerujem u jaku Upravu, zato što morate da upravljate.

Koje prepreke vidite u politicida ponovo osvoji grad za svoje građane?

Bart Stjuart: Prvo, naravno, tu su političke perspektive samih partija: one moraju da prepoznaju da je grad mjesto za zajednički život, a ne neko sredstvo za zaradu. Ali politika u kojoj biračko tijelo nekoga ocjenjuje prema njihovim kratkoročnim rezultatima određuje buduće javne politike i njeguje mentalitet brze hrane.

Tu onda imamo i pitanje političkog predstavljanja, stranke imaju sve manje članova i sve manje posvećenosti. Moramo razmišljati o novim oblicima političkog predstavljanja građana, i to ne samo u pravcu digitalizacije. Ljudi bez kompjutera su sve više isključeni i sve manje učestvuju u razgovoru. Možda bi trebalo da glasamo o ciljevima, a ne o strankama jednom u četiri godine.

„Stanovanje u unutrašnjim djelovima gradova postaje sve skuplje, dok su nešto siromašniji ljudi prisiljeni da idu na periferiju, ili čak van grada.“

Ne zaboravite na birokratiju kao treću prepreku. Amsterdam ima 13.000 zvaničnika koji pokušavaju upravljati urbanističkim planiranjem. Takav kolos razvija svoju sopstvenu logiku,  posebno ciljanu na samoočuvanje. Čini se kao da se politika sve više ograničava na to da li su procedure pravilno obavljene, umjesto da se raspituje o blagostanju ljudi. Tako se u centru grada u posljednjih nekoliko godina prodalo mnogo kuća za javno stanovanje (orig: councilhouses), što je dramatično omelo raznolikost ljudi. Onda čujete: „pa, tužno je što su ti ljudi morali da napuste grad, ali procedure su vođene kako treba.“

Ukratko, javni interes više nije na dnevnom redu, već samo novac i procedure.

Ovo što govorite zvuči prilično sumorno.

Bart Stjuart: Ipak se nadam da se stvari mogu uraditi drugačije. Ovo su tendencije koje se mogu preokrenuti. Ali onda debatu o gradu moramo voditi na drugačiji način. Nije više dovoljno samo sjedati u debatnim centrima sa Zelenim i progresivnim ljudima istog načina razmišljanja. Morate razgovarati sa ljudima koji su zaista pogođeni ovim razvojem događaja. Oni su ti koji nisu predstavljeni u politici. U ovom pogledu postoje direktne paralele između Kine i Sjevernog Amsterdama – o problemima se raspravlja na visokom nivou apstrakcije, a urbanisti gledaju na stvarnost kroz tablu za crtanje. Onda ljude kojima je teško ili koji su prisiljeni da napuste grad zbog vaših planova i ne vidite uživo, a onda ne morate ni da ih pogledate u oči.

U Zelenim strankama i u programima Zelenih problemi se često rješavaju tehnologijom, na primjer idejom „pametnih gradova“. Ali to predstavlja prepuštanje odgovornosti velikim sistemima koji prikupljaju informacije o nama a usput se bogate uzimajući novac iz javne sfere. Pametni gradovi ne ulažu u povjerenje između ljudi i u njih. O tome se radi. Radi se o ljubavi. O osjećaju da je zemlja prvo bila ovdje, a onda smo došli mi, i da će zemlja ići dalje i bez nas – radi se o posvećenosti i ljubavi prema većoj cjelini. Kakva je korist od algoritama u kriznim vremenima? Tada imamo samo jedni druge.

Kako se to radi, ulaže jedni u druge?

Bart Stjuart:Iznad i protiv koncepta „grada kao kompanije“, želio bi da iznesem koncept „grada kao prostora“. Ljudi će ponovo morati da izađu na pozornicu. Unutrašnji djelovi gradova Evrope se iz pasivnih potrošačkih prostora moraju pretvoriti u „aktivna područja“. Ovo znači da se javni prostor u velikim gradovima mora zajednički koristiti za razvoj radionica (ne festivala!), u kojima ljudi „vježbaju“ aktivno građanstvo. Tu se na dnevni red mogu staviti i može se razgovarati o svakojakim stvarima, a istovremeno se može razviti strategija promjene kao protivotrov privatizacije javnog prostora. Čini se da je u svim velikim gradovima Evrope i SAD-a velika većina mladih stanovnika naklonjena Evropi, demokratiji i pravednoj raspodijeli bogatstva. Moramo ozbiljno početi da sarađujemo sa njima. Oko oblikovanja grada se uvijek vodi bitka, a to je nešto što ja volim da radim, zbog toga što poenta gradova nije u udobnosti i opuštanju uz šolju biljnog čaja u kafiću sa održivim prozorima. Otpor neoliberalnom urbanističkom planiranju mora doći od strane samih gradova.

Translated by Vanja Dabižinović // Preveo Vanja Dabižinović

This project is organised by the Green European Foundation with the support of Green Forum and with the financial support of the European Parliament to the Green European Foundation. // Tekst je preveden u okviru projekta Zelene evropske fondacije (Green European Foundation) uz podrsku Green Forum-a i uz finansijsku podrsku Evropskog parlamenta.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s